"Kad sam bila dijete, visoke potpetice su za mene bile samo san. Svaki put kada nosim mamine neudobne visoke potpetice, imam želju da brzo odrastem, samo na ovaj način mogu nositi više i bolje visoke potpetice, uz šminku i lijepu haljinu, to je ono što smatram odrastanjem."
Neko je rekao da je to tragična historija štikli, a drugi su rekli da je svako vjenčanje arena za visoke potpetice. Više volim ovu drugu metaforu.
Djevojka, koja je zamišljala da će moći nositi tu jednu crvenu visoku potpeticu na svojoj ceremoniji punoljetstva, sa čežnjivim srcem, okreće se, okreće se, okreće se. Sa 16 godina je naučila nositi visoke potpetice. Sa 18 godina je upoznala pravog momka. Sa 20 godina, na njegovom vjenčanju, koje je bilo posljednje takmičenje u kojem je željela učestvovati? Ali rekla je sebi da djevojka koja nosi visoke potpetice mora naučiti da se smije i blagosilja.
Bila je na drugom spratu, ali njena visoka potpetica je ostala na prvom. Skinula je visoku potpeticu i uživala u slobodi ovog trenutka. Sljedećeg jutra će obuti svoju novu visoku potpeticu i započeti novu priču. Nije za njega, samo za sebe.
Oduvijek je voljela cipele, posebno visoke potpetice. Odjeća može biti široka, a ljudi će reći da je elegantna. Također, odjeća se može vezati, a ljudi će reći da je seksi. Ali cipele bi trebale biti baš kako treba, ne samo pristajati, već i zadovoljavajuće. To je vrsta tihe elegancije, a ujedno i duboki ženski narcizam. Baš kao što je staklena cipelica pripremljena za Pepeljugu. Sebična i tašta žena ne može je nositi čak ni sa odsječenim prstima. Takva delikatnost je samo za čistoću i spokoj duše.
Ona vjeruje da u ovom dobu žene mogu biti narcisoidnije. Baš kao što je i ona tada skinula visoku potpeticu i obula novu. Nada se da će bezbroj žena biti osnažene stajanjem na svojim slobodnim i dobro pristajajućim potpeticama.
